Žrnovo – Postrana

Žrnovo[1]

Žrnovo je jedno od pet starih naselja na otoku Korčuli, smješteno u sjeveroistočnom dijelu otoka na prostranoj visoravni i najbliže je od svih naselja gradu Korčuli. Žrnovska visoravan obiluje humcima, glavicama, poljima, udubinama, vrtačama, slikovitim kamenim oblicima. Sve te umjetničke i estetske slike uokviruje zelenilo brojnih i vitkih čempresa koji dovršuje dekoriranje žrnovske panorame. Zato je i putopisac učitelj Petar Kuničić i mogao godine 1896. zapisati o Žrnovu: “Najbolji kist poklonio bi se toj divotnoj slici…” Stoga se i može reći da je Žrnovo kao predodređeno da bude domovina slikara, klesara, kipara, pisaca,…

ZvonikKao prigradsko naselje udaljeno od grada samo 4 km, Žrnovo je posve oslonjeno na grad ne samo radi prodaje proizvoda nego i poradi ostvarenja rada i zaposlenja. Upravo takvim uključivanjem u širu zajednicu Žrnovo razvija vlastitu fizionomiju, običaje, zanimanja, pogled i svijest.

Da je Žrnovo i u davna vremena bilo temeljno naselje u istočnom dijelu otoka Korčule, razabiremo i po tomu što ono i danas ima veoma veliki distrikt koji seže do samog grada Korčule i do velike blizine Lumbarde, a k tomu su se od njega otkinuli i pupnatski i račiški distrikti. Žrnovski je, dakle, distrikt svim susjedima mnogo podario, a još uvijek za sebe mnogo zadržao.
Jednako kao što je Pupnat imao ulogu motriti dolazak putnika s Pelješca na Korčulu iz pravca Vignja (lat. vulcana = vatre), gdje bi se zapalila vatra, a potom se išlo barkom po putnike, sličnu je ulogu imalo i Žrnovo u jednom dijelu Korčulansko-pelješkog kanala. Odmah ispod samog Žrnova nalazi se veoma dobra luka Banja, koja je u antičko doba mogla biti luka dolaska na Korčulu za Žrnovo i Lumbardu. Na to upućuju i veoma strmi put iz Banje do Žrnova, koji se dalje nastavlja do Lumbarde. Osim toga puta od Žrnova je vodio i antički put prema Pupnatu, zapadnom dijelu otoka, pa je Žrnovo svojevrsno raskrižje gdje su mnogi putovi nevjerojatno isprepleteni i koji i danas izazivaju našu pozornost i radoznalost. Možda je i u antičko doba postojao i put prema lokaciji današnjeg grada, ali je sigurno da je bio onaj prema Zagracu i Donjem Blatu, jer je i danas vrlo vidljiv.

U svojoj knjizi Imena župa na otoku Korčuli bio sam uvjeren da je ime Žrnovo poradi njegove starosti izvedeno od lat. pridjeva cotiarna, ali sam naknadno došao do zaključka da bi naziv mogao biti vezan ne za kamenitost, nego za strmenitost jer tamo gdje je Prvo selo (Žrnovo) počinje put prema Banji, koji se ruši, strmoglavljuje, a to se lat. kaže cerna. Kako najstarije grafije za Žrnovo glase: Zernova (1307.), a poslije: Zernoa, Xernoa, Cernoa itd., očito je da su svi ti nazivi iz arhivskih knjiga veoma blizi pridjevskoj izvedenici Cernua, pa se zaključuje da je od te riječi lako mogao nastati naziv u doba dolaska Hrvata na otok: Žrnovo, što je i predmet našeg proučavanja.

Jedno toponimsko ime ne smijemo promatrati izolirano, nego ga moramo vezati uz njemu slične da dobijemo istu znakovitost na terenu. Tek tada znamo što ono znači i koje je etimologije. Paralelni nazivi za Žrnovo su Splitska Žrnovnica (1080., Sirnouiza), Žrnovica u Župi dubrovačkoj (1164., Servanitie), Isernia u srednjoj Italiji i Crnjava kod stonskog Starog grada. Svi ti nazivi pokazuju strmenitost, strmoglavost, ali Crnjava nam može poslužiti kao paradigma za sve primjere. Tu se putem iz Ponikava stiže na kameniti klanac Crnjavu, a zatim se naglo spušta (pa i serpentinama) do Glavice sv. Mihovila i mjesta gdje je bio grad Ston prije 1333. godine. Ovdje sam dao nekoliko primjera koji upućuju na istoznačnost s nazivom Žrnovo, odakle se “niz tok” put strmoglavljao prema važnom pristaništu i luci Banji, gdje je i nađena rimska “villa rustica”, pa je Žrnovo na taj način moglo dobiti i svoje ime.

 

Privlačno[2] mjesto na kopnenom dijelu otoka, ukrašeno vitkim čempresima. Žrnovo je udaljeno od grada Korčule 4 km asfaltnom cestom koja vodi sredinom otoka prema Veloj Luci. Sastoji se od četiri zaseoka: Prvo Selo, Brdo, Kampuš i Postrana, a pripadaju mu i Žrnovska Banja, Vrbovica, Oštri rat, Tri Žala, Medvinjak, te uvale Defora: Rasohatica, Pavja Luka i Orlanduša.

Kako je smješteno podalje od mora time bio dobro zaštićen od gusara, ovo naselje osnovano je već u ilirsko doba, a pronađen je i jedan rimski natpis. Župna crkva Svetog Martina iz XIV. stoljeća smještena je na brežuljku Mratinovo. Sa svojim osebujnim zvonikom i okružena prastarim borovima, ova crkva je često izletnički cilj za pješake. Danas se pored crkve nalazi i arhivski sabirni centar za Korčulu, Pelješac i Lastovo.

Postrana

U Postrani je crkva svetog Roka, također privlačna pješacima namjernicima ispred koje je popločana kamena Pijaca s krasnim vidikovcem na čitavu Žrnovsku dolinu. Pred ovom crkvom izvodi se tradicionalni ples od boja “moštra” i druge zavičajne svečanosti.

Žrnovo je za turiste zanimljivo po velikom broju tradicionalnih meja koje ovičuju dolce vinove loze i drugih poljoprivrednih kultura.

U Postrani se osobito ističu stari kašteli Nikole Didovića Antića, Ivana Curaća Fedelice, te kaštel koji je nekada pripadao obitelji Baničević, a do njega je i rodna kuća istaknutog diplomate i ličnosti poznate u evropskim političkim i kulturnim zbivanjima prve polovice XVI. st. – Jakov Baničević, crkvenog dostojanstvenika, prijatelja Erazma Roterdamskog, humaniste i tajnika cara Maksimilijana.

Jakov Baničević

Zanimljiva je crkva Svetog Vida na groblju, najstarija crkva u Žrnovu i jedna od najstarijih na otoku (1300. godina) s oltarskim reljefom i uzidanim fragmentom pleterne ornamentike iz IX. stoljeća iznad ulaznih vratiju kućice pored crkve.

Nedaleko do zaseoka Brdo, iznad uvale Vrbovica, nalazi se Kočje, gromada dolomitne kredne formacije najrazličitijih oblika, s izvorom pitke vode. To je vrlo privlačan izletnički punkt, do kojeg se relativno jednostavno dođe uskim stazama kroz makiju.

Posljednjih dvadesetak godina Žrnovo postaje i turističko mjesto, posebice njegov sjeverni i južni dio, koji obiluju prekrasnim iskonskim skrovitim mjestima, uvalama i plažama. Samo mjesto, nudi posebne užitke u razgledavanju starih kamenih zdanja, dvora, volata i drugih lako prepoznatljivih posebnosti.

Među najpoznatijim Žrnovcima današnjeg doba je svakako veliki hrvatski književnik Petar Šegedin, koji je svoj rodni kraj prikazao na brojnim najboljim stranicama svoga bogatog opusa. Evo njegove pjesme o Žrnovu:

 

ŽRNOVO

Daleko nebo i kamene ograde!
-Ovo je mjesec kada plodove bajama djeca kradom jedu,
i riječi su trpke kao bajamov sok. A ovaj vjetar, kao i svi drugi vjetrovi,
pun je neke nesavladive tuge: prošao je uz ceste, preko krošanja,
mimo prozore i otišao iza brda…
Ostale su samo matere i dijeca; očevi i sinovi su otišli
na sve strane svijeta.
-Sitni smo i nejaki, o moja žalosna zemljo:

Draga marija
bi san ti ono da dva dinara i jopet ćuti digod štogod dat
ma tin moraš i meni štogod dat ono što san bi napisa na
putu daste kurba ti i anka jasan to samo znaju napisa i
dani bilo tebe nibi bi posluša dunivana i pita oprošćenje
sutraću poć ugrad pakću ti štogod donit
bog bog bog čekan brzi odgovor
Petar Straš

Živila Hrvatska

Ponekad mi se javi plač nad ovom naivnošću i starošću.
A cesta kojom sam se vraćao bijaše rumena; uz njezin rub
se prignula žuta trava; kako je ovdje sve staro, pa čak i djeca!


[1] – don. Božo Baničević, Župa Žrnovo
[2] – Turistički vodič, Nikola Ivančević, dr. Živan Filippi